Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal       Ispiši   Preporuči

Roditelj – autoritet koji razumije

Savjeti psihologa   |   18.12.2012.

Roditelj – autoritet koji razumije

Kao i svaki odrastao čovjek, i svako je dijete drugačije. Toga posebno svjesni mogu biti roditelji koji imaju više djece. Već su u trenutku oplodnje definirane brojne djetetove karakteristike na koje se ne može utjecati, kao što su spol, visina ili temperament. Nasljednim sposobnostima pridružuju se različiti okolinski uvjeti, manje ili više povoljni, koji također snažno utječu na djetetov razvoj. Zato roditelj od rođenja mora upoznavati svoje dijete, kao i dijete roditelja, i u tom se divnom procesu stvara topla zaštićujuća povezanost i privrženost. Djeca u tom procesu ne žele roditelja partnera, oni ne žele biti ravnopravni. Oni žele snažnog roditelja, roditelja koji će ih zaštititi. Tko je „snažan“ roditelj?

Wolfgang Bergmann, njemački psiholog, jednostavno i jasno odgovara na ovo pitanje: „Dijete doživljava roditelja snažnim tada kada osjeća da ga roditelj razumije. Tada roditeljska prisutnost, njegovo „postojanje“, uključuje cjelokupni djetetov svijet, njegove osjećaje, opažanja, njegov red kao i ometanje tog reda, njegovu orijentiranost na samog sebe i želju za vezivanjem i osloncem.“ Srž cijelog odgoja nalazi se stoga upravo u razumijevanju djetetova ponašanja i nalaženju smisla u njegovim postupcima, i to uvijek iznova – svaki dan, svaki sat, svaki tren. Takvo razumijevanje i privrženost trebali bi biti temelj za postavljanje roditeljskog autoriteta i očekivanja poslušnosti i poštovanja od djece.

Da bismo razumjeli svoju djecu i uvidjeli smisao u njihovim postupcima, važno je pitati se koji to osjećaji i potrebe stoje iza djetetovog ponašanja?

Odrasli često, od najranije dobi, govore djeci da ne budu tužna, da se ne ljute, da ih ne boli, da se ne boje („Nije te valjda strah, nemaš se čega bojati!“ ili „Prestani plakati, pa uopće ne boli!“), možda upravo jer njih same ti osjećaji uznemiruju pa ih nastoje spriječiti ili se ponašaju kao da ih nema. Kako biste se vi osjećali da vas nešto boli, a netko koga volite i kome vjerujete misli da izmišljate?

Važno je reagirati na djetetove osjećaje, a to znači prepoznati ih, uvažavati, odgovarati na njih, imenovati ih i podržavati dijete u njihovom doživljavanju i prikladnom izražavanju. Potičite dijete da slobodno izrazi kako se osjeća, i ne objašnjavajte mu kako se ne bi trebalo osjećati – osjećaje ne biramo. Ono što možemo birati je način na koji ćemo te osjećaje izraziti. Zapamtite: dijete ima pravo na sve misli i osjećaje, ali ne i na ponašanje. Pravila ponašanja određuju roditelji, a ne dijete. Uloga roditelja ovdje je upravo pomoći djetetu prepoznati osjećaje i izraziti ih na način kojim neće povrijediti ni sebe ni druge.

Nadalje, važno je zadovoljiti potrebu djeteta koja je dovela do određenog ponašanja. Ako kažnjavamo konačno ponašanje, nezadovoljena potreba izbijat će na površinu na neke druge načine sve dok ne bude zadovoljena. Djeca prilično dobro „znaju“ što im je potrebno, ona to samo ne znaju jasno formulirati, ali zato okolini mogu dati na znanje kada njihove potrebe  nisu podmirene u dovoljnoj mjeri. „Zločesto“ ponašanje djeteta često je zapravo pokušaj izražavanja potrebe za ljubavlju i pažnjom, i dijete to čini na najbolji mogući način na koji taj trenutak može. Da ju može izraziti na zreliji način dijete bi to zasigurno učinilo. Stoga, ako je dijete cijeli dan nervozno, prkosi i inati se, možda naprosto ima potrebu igrati se sa svojim roditeljima koje nije vidjelo cijeli dan, i koji baš sad, kad su došli kući s posla, moraju obaviti neki razgovor, skuhati ručak i oprati suđe. Pitanja kao: „Jesi li ljuta što mi treba puno vremena da operem suđe? Hoćeš da odemo prošetati?“ može pomoći djetetu da osjeti da ga se razumije i voli.

Postoji li razlika između djetetove potrebe i djetetove želje? Evo jednostavnog primjera: dijete može imati želju za slatkišima, ali oni nisu njegova potreba – potreba dječjeg organizma su zdrava hrana, bogata ugljikohidratima, bjelančevinama ili vlaknima. Djeca teško mogu razaznati imaju li za nečim potrebu ili želju. Ona često nisu svjesna svojih potreba, ali možemo reći da gotovo uvijek znaju što u određenom trenutku žele. Zato su im potrebni roditelji koji ih postupno, tijekom njihova odrastanja, mogu naučiti toj razlici i izboru prioriteta. Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih se roditelji moraju ograditi, postaviti granice i upotrijebiti svoju „moć“ jest to što djeca sama često ne znaju što im je potrebno. Odgovornost roditelja je da pažljivo slušaju kada dijete kaže da nešto želi ili ne želi, a zatim da doznaju o čemu je zapravo riječ.

Uzmimo za drugi primjer igračke. Djeca u osnovi nemaju potrebu za igračkama. Ona imaju potrebu da se s nečim igraju. Igračke su dakle nešto što djeca žele zato što su zamislila da bi ih veselile, i žele se s njima igrati jer su ih vidjele kod prijatelja, u trgovini ili na TV-u. To, naravno, ne znači da su sve igračke loše – to samo znači da odrasli ovdje moraju donijeti neke važne odluke. Ako dijete zaželi neku skupu ili neprikladnu igračku, roditelj smije reći ne. Razmotrimo ipak još jednu stvar. Ako dijete u toku razgovora kaže: „Da, ali svi drugi to imaju“ naprosto kao dio nagovaranja, onda ga ne treba shvatiti previše ozbiljno. Ali ako dijete kaže istu rečenicu i istodobno zaplače, a oči su mu pune straha, onda je to možda veći problem i o njemu treba porazgovarati i uvidjeti koja je potreba u podlozi takvog ponašanja. Možda postoji određeni društveni pritisak pa dijete pokušava pronaći ravnotežu između pritiska skupine da joj se prilagodi i individualnosti, u čemu mu mogu pomoći samo roditelji.

Umjesto da se uvijek događa upravo ono što dijete želi ili da roditelj nameće svoju volju ne mareći za djetetove potrebe, kao mudra alternativa ostaje treća vrsta pravila. To su poštena pravila koja uključuju djetetove potrebe, ali mogu biti usmjerena potpuno protiv njegove volje. Pravila koja ne variraju prema emocionalnom stanju roditelja, nego su čvrsta, pouzdana i predvidljiva. Ona uzimaju u obzir dob i posebno razvojno stanje djeteta, potiču sposobnosti djeteta, no ne opterećuju ga previše. To su pravila koja djetetu postavljaju pametne granice, a da ge ne sputavaju u njegovoj osobnosti. O takvim pravilima valja dobro razmisliti.

Možemo zaključiti: prije reakcije na djetetovo ponašanje, važno je uvidjeti potrebu i prepoznati osjećaje koji se možda kriju iza ponašanja. Razumjeti dijete čini roditelje snažnima i omogućuje im pravilno i pravedno djelovati u odnosu na djetetovo ponašanje. Psihologinja Mirjana Šprajc-Bilen kaže: „Ne postoji recept kako biti savršen roditelj, no djetetu to nije ni potrebno. Djeca trebaju roditelja koji ga voli, ali i vodi, koji jasno pokazuje da je on glavni u tom odnosu, onaj koji odlučuje i preuzima odgovornost za dijete, kao što i dijete preuzima odgovornost za zadatke kojima je doraslo. Svatko ima pravo na svoj svjetonazor i  svoj osobni stil u podizanju djeteta. Ako je u tome dosljedan i strpljiv, stječe povjerenje djeteta iz kojeg dijete razvija povjerenje u sebe i svoje kvalitete, a kasnije i u druge ljude. To je bitan preduvjet za razvoj djeteta u zrelu i odgovornu odraslu osobu.“

Vrijedi se potruditi, zar ne?

Pripremila: Jelka Predragović, psihologinja

Stručno usavršavanje odgojitelja

Dokumenti

Protokoli

Kontakt

Dječji vrtić Cvrčak
Pejačevićeva 1, Virovitica

tel: 033/801-545